LJUBAV OMOGUĆAVA DA SE BOL DOŽIVI

Nedavno sam u praksi video nešto što je bila sjajna ilustracija za razliku između modusa preživljavanja i modusa oporavka, o čemu sam pisao u knjizi "Isceljujuća moć osećanja". Milan (24) je veliki deo svoje mladosti posvetio matematici, vežbao zadatke po ceo dan, išao na takmičenja i dobijao nagrade. Došao je na terapiju kada je shvatio da je puno toga drugog propustio u životu (druženje, ljubavni odnosi, zabava) i poželeo je da nešto promeni. Pokušao je da se bavi nečim drugim, da svira gitaru, ali nije bio zadovoljan kako mu je išlo. Proveo je dugi niz godina u samoći, zatvoren u svoju sobu i prilično izolovan od svojih vršnjaka. Hladnoću njegovog života prekidala su samo povremena takmičenja, kada bi odlazio od kuće, boravio u hotelima nekih gradova i upoznavao neku novu osobu. Iako je živeo takvim životom i osećao duboku neispunjenost i emotivnu pustoš, on nije bio u stanju da nađe razrešenje tog emotivnog stanja. U terapiji je imao povremene i iznenadne izlive emocija pri sećanju na neke događaje iz rane mladosti (zaljubljenost u devojčicu iz škole, razočarenje u najboljeg druga, fascinacija devojkom koju je upoznao na jednom takmičenju...) ali je svoje seanse uglavnom koristio za intelektualno razrešavanje nekih svojih životnih dilema.
Jednog dana, tokom perioda terapije, posle 15-tak seansi, on upoznaje devojku i sa njom postepeno razvija jedan divan ljubavni odnos, u kome oboje umeju jedno drugom da pokažu ljubav. On je počeo da seanse koristi mnogo kreativnije, postao je otvoreniji, a emotivna sećanja su mnogo češće počela da mu se javljaju i on ih je iznosio u seansi. Posle nekog vremena, kada se njihov odnos još više učvrstio i postao oboma jak oslonac, Milan je postao veoma emotivan i teško je zaustavljao osećanja. Na primer, kada su njih dvoje zaplesali uz laganu muziku na nekoj maloj žurci, njemu su toliko krenula osećanja ljubavi da je jedva uspeo da se obuzda. I kada je na seansi pomenuo taj događaj, on je počeo tiho da plače i nije prestajao gotovo sat vremena. Kada sam ga, pri kraju seanse, pitao šta je to bilo, rekao mi je da je sve vreme izbacivao iz sebe bol koji je skupljao godinama, da se sećao različitih stvari, i lepih i ružnih, ali da su sve te bolne emocije do sada bile potpuno potisnute negde duboko u njemu. Osetio je veliko rasterećenje.

Dakle, dok smo u situaciji ugroženosti (samoća, izolacija, nezadovoljstvo), mi se zatvorimo i teže otvaramo za osećanja (modus preživljavanja). Tek kada realna ugroženost prođe, razreši se bilo pozitivno ili negativno, potisnuta osećanja krenu da izlaze. Naravno da je mnogo lepše kada se situacija ugroženosti razreši pozitivno (mladić je našao ljubav), onda je proces prepoznavanja i doživljavanja bolnih i dirljivih osećanja iz prošlosti (što je inače definicija Emocionalnog metoda) snažno podržan i omogućen. 

www.emocentar.com

Коментари

Постави коментар

Популарни постови