
- Umesto čuvenog saveta „Nemoj da plačeš!“, kažite toj osobi da vidite da se loše oseća, da vas interesuje šta joj se desilo i da želite da je pažljivo saslušate. Ako osoba plače i ništa ne govori, u nekom trenutku je možete pozvati da vam kaže zašto plače.
- Obratite pažnju da li osoba samo plače jer proživljava neki gubitak, ili plače preplavljena lošim osećanjima i mislima o sebi (samoprezir, potpuno razočaranje u sebe, itd). Ako je ono prvo u pitanju, pustite je da se isplače. Jedino možete imati komentar u smislu: „Vidim koliko ti je to značilo.“ Ako primetite da je ono drugo slučaj, odmah reagujte, ali smireno, u smislu: „Bolje je da veruješ u sebe, razumeš zašto si učinila nešto što ti se ne sviđa i izvučeš pouke za dalje. Evo, ja ću pokušati da ti pomognem.“
- Ako se osoba „sekira“ zbog uvrede koju je doživela, teške kritike, ili kletve, možete joj reći nešto u smislu: „Nikada ne veruj u bilo šta što ti oduzima snagu i veru u sebe!“
- Umesto da vrednosno ocenjujete misli i osećanja osobe koja vam se poverava, mnogo je bolje da povremeno rezimirate ono što ste čuli i to iz ugla te osobe i koristeći ključne reči koje i ona sama koristi, u formi: „Ako sam te dobro razumela/o, desilo ti se ..., posle čega si se ti osećala ... i razmišljala si...“ Zatim pustite da vas osoba ispavi, ili da se nadoveže na to.
- Ako razgovor potraje i primetite da ste vešti, možete se prevariti i pristati da dajete savete tipa šta osoba treba da radi i kako dalje da postupa. Tu budite oprezni. Od saveta tipa: „Ti sada treba da...“ mnogo je bolje da ohrabrite osobu da izvuče svoje zakljčke i celog iskustva i radi ono što ona misli da je najbolje.