PRIMALNA TERAPIJA U SRBIJI NE POSTOJI, ALI...

 Vidim da primalna terapija ne prestaje da izaziva interesovanje, čak i kod nas u Srbiji (i drugim zemljama u regionu), od objavljivanja prevoda knjige Artura Džanova "Primalni krik", u izdanju beogradskog "Rada", 1980. godine. Bio sam u to vreme student prve ili druge godine psihologije u Nišu i, od tada i još dugo, besplatni promoter ove terapije. Da me je Džanov tada čak i skromno plaćao za taj posao, do sada bih bio milioner. Svako ima neku svoju knjigu, pesmu ili film, koji mu otvore neki potpuno novi horizont koji više neće ispuštati iz vida. Za mene je to bila ova knjiga.
         Naredne godine su bile ispunjene završavanjem fakulteta, razmišljanjem, pisanjem, prevođenjem, držanjem predavanja i učestvovanjem na psihološkim tribinama. Čitao sam pažljivo svaku reč (na engleskom) ove i drugih knjiga ovog američkog psihologa. Sretao sam i svoje sličnomišljenike i istomišljenike i sa njima pokušavao da radim ovu terapiju. Bilo je uspeha i neuspeha u tome. Nedostajalo je lično iskustvo sa primalnom terapijom.
         U Londonu sam se prijavio za primalnu psihoterapiju sa terapeutom na treningu (Martine Lafargue), pri Londonskom udruženju primalnih psihoterapeuta. Tu sam dobio, a to sam tek kasnije shvatio, važne lekcije iz psihoterapije: odnos terapeut-klijent, granice, poverenje, transfer, otpori, odbrane, itd. U naredne dve i po godine, dobio sam od terapije još mnogo toga, ali u to vreme sam uglavnom osećao frustraciju jer moja terapeutica nije primenjivala nijedan od "trikova" iz "Primalnog krika". Čekao sam da ona nešto meni uradi, pa da ja doživim te "primale" (duboke emotivne doživljaje) i da postanem drugi čovek, "primalni čovek". Moje nezadovoljstvo je na početku bilo toliko izraženo da sam napustio tretman posle nekoliko meseci. To nije bilo "to". Bili su letnji odmori, i u meni se ponovo budila želja da nastavim sa terapijom. Prvo me je bilo sramota da zovem svoju terapeuticu i kažemo joj da želim da nastavim, ali onda sam saznao da je pravljenje pauza i nastavljanje sa terapijom sasvim uobičajena stvar.
          Pošto sam shvatio da u ovoj terapiji nema ništa od čekanja na čudotvorne terapeutove intervencije, zasukao sam rukave i pogled usmerio u sebe. Prestao sam da držim pogled na terapeutici i da na njenom licu tražim reakcije i odgovore, već sam odlučio da verujem u ono što osećam i da to verbalno i neverbalno izražavam, sviđalo se to njoj ili ne. Tada sam razumeo šta znači podrška terapeuta. To nije teraputovo slaganje sa mnom, sa mojim stavovima, sa mojim vrednostima, već je to terapeutovo prihvatanje mene da budem ono što jesam. Dugo sam bio skeptičan prema ovoj "evropskoj verziji" primalne terapije, ali je njena poruka, sa vremenom, prodirala duboko u moju dušu i šaputala mi mudrost: Prihvatam te takvog kakav si, a ti nemoj čekati na druge da ti otvore dušu, samo ti to možeš uraditi ako želiš!
          Vratio sam se u Srbiju sa novim iskustvima u ulogama klijenta, edukanta i psihološkog savetnika pri Kamden servisu za proces žaljenja, i sa sertifikatom iz psihološkog savetovanja Centralne škole za savetovanje i terapiju. Radio sam, stvarao porodicu, gajio dete, nastavio sa edukacijama i sticanjem iskustva u radu sa klijentima, ali i sa sobom. Primetio sam, na primer, da je preciznost u prepoznavanju autentičnih osećanja važnija od pukog intenziteta doživljavanja tih osećanja.
          A onda je došao razvod braka i svi stresovi vezani za to. Dve godine kasnije, moja nova verenica i ja gubimo bebu dva dana posle njenog rođenja. Mnogo suza, ali neka duboka tuga nikako ne izlazi iz duše. Osećam da je došao trenutak za malo veći korak. Prodajem deo imovine, obavljam sve formalnosti i odlazim na mesec i po dana u Primalni centar Artura Džanova u Los Anđelesu. Sin (9) nije mi izdao vizu na duže od toga.
          Dolazim u Los Anđeles, nalazim smeštaj i istog dana pronalazim Centar. Sledećih dana popunjavam hrpu obrazaca i potpisujem različite izjave, na primer, da prihvatam da garancija za uspešnost terapije ne postoji. Potpisujem i da pristajem da se intervju i sve seanse snimaju video kamerom. Sledio je intervju sa jednom od terapeutica Centra pred video kamerom u trajanju od dva sata. Određen mi je i terapeut (Dejvid Lasof) i konačno, posle dan-dva od intervjua kreće prva od 15 seansi, tri nedelje za redom, svaki dan po 2-3 sata, osim subotom i nedeljom. Cena je uključivala i učešće na dve grupne terapije od po 3-4 sata, sa oko 20 učesnika. 
          Važno je reći da, uprkos emotivnim gubicima, mene u Primalni centar nije odvelo neko posebno loše psihičko stanje zbog koga nisam bio u stanju da funkcionišem, već više radoznalost i finansijska prilika koja mi se otvorila. Već skoro tri decenije sam inspirisan radom Artura Džanova, a još nisam imao lično iskustvo sa originalnom primalnom terapijom. Ovo je bila prilika da ostvarim taj san.
          Ne samo da me nije neka neizdržljiva psihička muka naterala da pređem par hiljada kilometara i provedem u Kaliforniji mesec i po dana, već ja nisam osećao nikakvu posebnu psihičku napetost pred bilo koju od tih 15 individualnih seansi. Jednostvano sam odlazio na zakazane seanse uživajući u razgledanju meni neobičnih kuća i ulica tog dela Santa Monike. Još pre odlaska u Ameriku i tokom čitavog tretmana ja sam odlučio da se ne opterećujem rezultatima terapije. Doneo sam bio odluku da dam taj silni novac (za naše prilike) čisto zbog iskustva sa originalnom verzijom primalne terapije i da se ne opterećujem njenim efektima. 
          Možda baš ta opuštenost, ali pre bih rekao moje dugogodišnje sazrevanje u ulozi klijenta u terapiji i samoterapiji, omogućila mi je da taj "tronedeljni intenziv" iskoristim maksimalno. Ali šta to znači? To znači shvatiti da moja osećanja niko ne može da izvuče iz mene ako ja neću. Jedino ja mogu dopustiti sebi da uronim u sva ta bolna osećanja iz prošlosti i, odlučivši da potpuno verujem onome ko je pored mene (terapeutu) jednostavno doživim i izrazim svoje tuge i bolove. Ni terapeut u Centru nije koristio provokacije i trikove, već je samo stvarao psihološke uslove da mogu da odustanem od svojih odbrana i da se do kraja, bez uzdržavanja prepustim osećanjima.
          Terapija je potpuno ispunila moja očekivanja. U Primalnom centru imaju sve što je potrebno da bi ljudi mogli da dozvole sebi da odustanu od svojih uobičajenih odbrana i da svaki dan, malo pomalo, ulaze u svoj bol: zvučno izolovane sobe, klima i ventilacione uređaje, tapacirane zidove soba u kojima se radi, dušek, jastuk, terapeuta koji ti pomaže da prepoznaš svoja osećanja. Ipak, tehnički uslovi i metodologija rada ne garantuju da će svi klijenti uspeti da dopru da svojih bolnih osećanja i da će imati očekivane rezultate. Istina je da neki klijenti uspevaju u tome, neki ne. To je tako i to je poznato. Šta je tu presudno? Iako tehnički uslovi i dobar terapeut dosta znače, presudan je sam klijent za uspeh u prepoznavanju i doživljavanju svojih osećanja. Presudna je klijentova posvećenost ovom procesu i upornost. I to saznanje me je dovelo do neizbežnog pitanja: Da li je neophodno naučiti strani jezik, uplatiti (za naše uslove) veliku sumu novca i preći više hiljada kilometara da bismo tamo negde u tuđini, uz nečiju pomoć - otkrili svoja osećanja, svoj bol, svoje nezadovoljene dečije potrebe? Sa ovim iskustvom danas, mislim da nije.
          Više od 20 godina bavim se psihološkom pomoći u Srbiji, i u svoj način rada sam utkao otkrića Karla Rodžersa, Artura Džanova i drugih terapeuta. Ponekad imam bolje tehničke uslove za rad, bolje izolovanu prostoriju, a ponekad ne. Zavisno od prostora koji koristim ili iznajmljujem, nekada tu postoji kauč, a nekada samo dvosed ili nekoliko fotelja. Pa ipak, ja imam klijente koji odlično koriste moj emocionalni pristup, gde je prepoznavanje i doživljavanje osećanja u prvom planu. Naravno, nisu svi klijenti koji se jave za pomoć zainteresovani da se bave svojim bolnim osjećanjima, ali redovno mi se javljaju oni koji jesu i traže da radimo na ovaj način, a ne na standardan način gde se ide samo na menjanje klijentovih stavova, obrazaca mišljenja i sistema vrednosti. 
          Znam da je i u Srbiji bilo nekoliko psihologa koji su bili pod uticajem Džanova i pokušavali ili pokušavaju da rade sa osećanjima i njihovom doživljavanjem. Koliko je meni poznato, tu je bilo dosta nesistematičnosti, neznanja, improvizacije i grešaka u radu. Ja sa klijentima krećem od Rodžersovog empatijskog reflektovanja, a zatim koristim uvremenjene i primerene intervencije iz primalne terapije da bi pomogao klijentima da dublje uđu u svoja osećanja. Primalna terapija u Srbiji ne postoji, ali mislim da emocionalni metod može da ispuni potrebe mnogih klijenata zainteresovanih za rad sa dubokim osećanjima. 
          Može se dogoditi i da mi je promakao neki kolega ili koleginica iz Srbije koji rade slično kao ja (www.emocentar.com), pa molim čitaoce da mi ostave njegove/njene kontakt podatke.

          Iskreno, uveren sam da je prepoznavanje i doživljavanje do tada nesvesnih bolnih osećanja budućnost psihološke pomoći i moji napori su usmereni na to da što većem broju ljudi na pristupačan način otkrijem vrednost i značaj ovog pristupa.
          Prema tome, pre nego što dobro naučite engleski, uplatite desetak hiljada evra i pređete put od više hiljada kilometara, pokušajte da svoja osećanja prepoznate i doživite na svom jeziku, uz manje troškove i uz pomoć emocionalnog metoda u Srbiji. 
          Pišite mi u komentarima na ovom blogu ili email: na marjantosic@gmail.com      ... 

         

Коментари

  1. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
  2. Ovo mi je sve vrlo zanimljivo, i čini mi se da će biti sledeći korak u radu na sebi. Na žalost ne znam ni jednog psihologa/terapeuta koji ulazi u ovako nešto i smatram da je to šteta jer oni odrade teoriju i onda očekuju od nas da u svetu uradimo akciju, ali ne bi bilo loše a nam i tu pomognu, zato što je to ključno. Mi smo svi u materijalnom svetu, hteli ne hteli....

    ОдговориИзбриши
  3. Spoznao sam da sam da sam i ja neurotičan posle pokušaja da pomognem svojoj sestri koja ima već teški opsesivno kompulzivni poremećaj. I tako dođoh do knjiga poput primalnog krika. U Srbiji psihijatrija pogotovu u provinciji (Uzice) je zaostala. Jedino doktori poput Marjan deluju pozitivno na šutu ka istini u sadašnjosti. Ja jedino ovde mogu da se bavim meditacijom (Osho, Ekhart Tole).

    ОдговориИзбриши
  4. Spoznao sam da sam i ja neurotičan kad sam pokušavao da pomognem sestri koja ima već težak opsesivno kompulzivni poremećaj.Tako sam došao do knjiga poput primalnog krika. U Srbiji pogotovo u provinciji(Uzice) psihijatrija je nerazvijena. Jedino doktori poput Marjana deluju pozitivno na putu ka istini u sadašnjosti. Ja ovde jedino mogu sam da se bavim meditacijom (Osho, Ekhart Tole).

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ja trenutno čitam Primalni Krik koji Osha, Ekharta i slične stvari svrstava u dobroćudne psihoze. Opsesivno kompulzivni poremećaji su mu na drugom nivou ili drugoj liniji odbrane od bola (nisam sigurna da je baš tako u knjizi naziv) gde osoba ima odredjenu koherentnost na prvom nivou, tj nije toliko anksiozna, već je napeta (oseća se nevoljeno, prazno itd...)Kada se stresori povećaju, intenzivira se i pokušaj kontrole...ili tako nekako.

      Избриши
  5. Dunja, prilično dobro ste razumeli stav Džanova. U svojim kasnijim knjigama, on razlikuje 3 nivoa svesti: visceralni (prvi) - koji je dominantan kod beba; emocionalni (drugi), koji se nadograđuje na prvi nivo u ranom detinjstvu i intelektualni (treći), koji se nadograđuje na prva dva, od 6.-7. godine pa nadalje. Ako je beba imala sve što joj treba (dojenje, fizički kontakt, nežnost...) onda kasniji stresovi tu osobu ne mogu "razvaliti do temelja", tj. ona će imati određenu koherentnost na tom nivou, kao što Vi dobro kažete. Ako je sve bilo u redu i na drugom nivou, tj. ako je dete imalo pažnju, interesovanje roditelja, razgovor, ljubav, itd., onda će postojati otpornost i tog nivoa svesti na kasnije traume, što znači da će osoba prilično dobro da se nosi sa nedaćama života. Obrnuto, ukoliko na drugom nivou dete nije dobilo ljubav, osoba će imati neurotične probleme, a ukoliko njene najranije potrebe nisu bile zadovoljene (na uzrastu bebe), onda se povećava verovatnoća da će usled kasnijih životnih stresova doći i do psihotičnih reakcija ili psihoze. Naravno, to je samo gruba šema nivoa svesti, jer nivoi nisu precizno razgraničeni, a utiču i drugi faktori na krajnji ishod.

    ОдговориИзбриши
  6. Odličan članak!
    Posebno o vašim iskustvima s Primalnim centrima. Zainteresiran sam i volio bih napraviti koju terapiju s vama, jer negdje sam pričitao da je to moguće i preko skype- a.
    Hvala na članku još jednom.
    R.T.

    ОдговориИзбриши
  7. Upravo čitam Arturov Primalni krik, pa sam na ovaj članak naišla tragajući za prinalnom terapijom u Srbiji. Volela bih da se neko od stručnjaka ovde pozabavi ovom terapijom. Ako to uspe, em će se taj neko razbiti od para, em će pomoć dobiti mnogo ljudi. Jedna moja poznanica je lepo rekla - 'Vidi, logično je - naši roditelji (rođeni 60ih) su gledali kako da nas prehrane. Ko je uopšte razmišljao kakve ćeš frustracije tokom odrastanja da zaradiš Tek mi sada (rođeni 80ih) razmišljamo o toj deci na malo dubljem nivou. Ali je veoma puno roditelja koji i dalje stvaraju neuroticare jer nikada nisu radili na sebi, ili nisu prepoznali da imaju problem ili nisu znali kako'. A ono što bih ja na to njeno dodala je da je kod nas još uvek sramota reći da vam nešto fali.

    ОдговориИзбриши
  8. Upravu završavam čitanje knjige. Čitsjući sam shvatio da ja imam neku napetost u sebi koja me muči već dugo vremena i onda sam često razmišljao šta bi to moglo da bude što je dovelo do mog rascijepljenja. Danima kako sam čitao knjigu sve sam bolje razumio sebe. I bio sam ubijedjen da postoji nešto što moram da razriješim unutar sebe. Inače imam deformitet grudnog koša i otežano disanje i konstantnu napetost u grudima. I kad god se iznerviram počnem teže da dišem. Često imam potrebu da plačem ali ne i razlog, i onda tada bih počeo da izmišljam neki dogadjaj gdje ja ostajem sam ili umirem, i onda plačem. Večeras mi se desilo nešto slično dok sam ležao, a nakon plakanja sam počeo otežano da dišem, skoro sam ostao bez daha u trenutku, od pluća pa do glave sve mi je utrnulo i tada sam pomislio da zovem roditelje i kažem da ne mogu da dišem. A onda u sledećem trenutku sam pomislio: "tata ne mogu da dišem" i ne znam da li sam to rekao tiho ili ne, ali nisam htio da kažem na glas jer su moji roditelji bili u dnevnoj sobi. U trenutku sam mislio da je gotovo i da umirem, u sledećem trenutku sam ustao uzeo telefon koji je bio na punjaču na drugom krevetu, napisao djevojci da je volim i vratio se u krevet. Onda sam ponovo teško disao i dalje sam vjerovao da ću da umrem, jer bukvalno nisam mogao da udahnem. Onda sam u sledećem trenutku počeo normalno da dišem (moje normalno disanje nije baš normalno jer uvijek otežano dišem) i da plačem. I u sledećem momentu sam se sjetio dogadjaja iz djetinjstva (mislim generalno sam se zapamtio taj dogadjaja) kada sam se sa porodicom kupao u rijeku, ne znam da li sam imao 4 ili 5 godina. Uglavnom dok valjda niko nije gledao ja sam potonuo i samo se sjećao da sam htio da me otac spasi. Na kraju sam hodajući po dnu izašao na drugu stranu. Nakon tog sjećanja bio sam zaprepašćen, nisam znao jesam li doživio primal ili sam ja to sam povezao samo onako, ali s obzirom da mi taj dogadjaj nije padao na pamet dugo vremena, a imao je veze sa prethodnom situacijom vjerovao sam da je to primal, ali nisam siguran jel' to sve, da li sam trebao da zovem tatu da bih izbacio osjećanje bola iz sebe. Ali sve to je bilo slabog intenziteta tako da vjerujem da to nije sve. Nakon ovoga sam nazvao djevojku i ispričao joj sve. I dok smo razgovarali počeo sam da povezujem još neke stvari, to kako se bojim da gledam dolje kad sam na moru u većoj dubini, kako dok se tuširam kao da se davim dok mi voda ide niz lice, i to kako ne pijem dovoljno vode. Ali i to da u životu sve pokušavam da radim sam i ne tražim pomoć od nikoga, jer sam kao izašao sam iz vode i niko mi nije pomogao. Onda sam i neki san od prije 2 noći povezao sa primalom, u snu ja idem s nekim putnicima i onda se vraćam jer sam zaboravio kofer, oni idu ali put iza njih se prepriječi, onda ja nastavljam drugom stranom, uz pomoć neke žene ili su bile dvije, nalazim put, ali ponovo sam bez kofera... taj kofer je kao ta neka moja stvar iz prošlosti koja me muči, ali nikako da je nadjem. Sada i dalje osećam napetost, malo blažu, a i dalje otežano dišem što bi značilo da tek treba da dodje prava stvar, ne znam da li ću sam uspjeti u tome.

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови