MOJE DETE NIJE DOBRO, POMOZITE MI DA GA POPRAVIMO!

Često nam se javljaju roditelji za pomoć, žaleći se na svoju decu, najčešće adolescente, da ih ne slušaju, da su drski, da ne uče školu, da se druže sa sumnjivim vršnjacima, da izbegavaju obaveze, čak i da su napustili školu i zatvorili se u sebe. Vodili su dete i kod školskog psihologa, pedagoga, išli u ustanove za mentalno zdravlje, u centar za socijalni rad, išli privatno, ali ništa nije pomoglo.

Ono što roditelji žele da nam kažu to je da su oni zabrinuti za dalji razvoj svog deteta i da, evo, sve čine kako bi svoje dete izveli na pravi put, međutim, stručne službe su nemoćne, a njihovo dete im sve više zagorčava život i gazi njihov trud.

Neizrečena poruka tih roditelja je, pak, da su oni bolji od svoje dece. Čak i kad im skrenemo pažnju da u njihovoj priči nisu dovoljno samokritični, da ne čujemo da su zbunjeni rezultatom svog roditeljstva, da ne čujemo da su tužni što su došli u ovu situaciju, oni tu našu tvrdnju najpre negiraju, a onda nastavljaju da ponavljaju samo novu varijaciju na istu temu: ja sam u redu, moje dete nije, očekujem da mi pomognete da ga popravim.

E, to je pravi problem i to je dublji razlog neposlušnosti dece: to što roditelji tokom gajenja deteta nisu gajili dijalog sa detetom, što nisu izražavali svoje dileme oko vaspitnih postupaka, što se nisu iskreno preispitivali, što nisu umeli da priznaju da su pogrešili, što nisu umeli da se izvine zbog toga, što nisu, zajedno sa detetom, timski, rešavali probleme odrastanja, što nisu otvorili svoju dušu pred detetom u vezi svoje roditeljske uloge. To skrivanje od deteta, najpre ljubavi prema njemu („da se ne bi pokvarilo“), a zatim i naših unutrašnjih ljudskih i roditeljskih previranja, nedostatak samokritičnosti, odsustvo pravog dijaloga sa detetom, to su i pravi uzroci kasnijeg gubitka kontakta sa detetom, uzajamnog nerazumevanja i daljih sukoba.

Roditelj ne sme da podrazumeva da je bolji od svog deteta. To je loš stav i loša pozicija za promenu deteta. Ako je moje dete loše, mora da sam ja lošiji od njega, hajde da zajedno postanemo bolji. To bi trebalo da roditelji sebi kažu kada se nađu u takvoj situaciji. Oni koji su neprestano imali na umu tokom roditeljstva, mislim da nisu ni došli do problema opisanog na početku. Stav da mora da sam ja, kao roditelj, doprineo da se moje dete ponaša loše omogućava otvorene i iskrene razgovore o problemu, omogućava pravu saradnju sa stručnjakom, a ne traženje od stručnjaka da podrži roditelja koji je došao da se žali. Takav stav omogućava da se i roditelj menja, a bez promene roditelja ne može doći ni do prave promene kod deteta.

Коментари

Популарни постови