PROBLEMI, ODBRANE I OTPORI U PROCESU SAVETOVANJA I TERAPIJE

          Cilj emocionalnog terapeuta jeste da blago vodi klijenta ka bolu za koji je klijent spreman da ga oseti. Vodimo računa da klijentu ne odvlačimo nepotrebno pažnju i trošimo njegovo vreme podstičući teme za koje iz teorije i iskustva znamo da su neproduktivne i jalove. Usmeravamo ga ka dirljivim i bolnim temama, ali pažljivo, bez "sile i nasilja", na čemu i danas Džanov insistira (Mislio sam da je odustao od te formulacije, ali nije.). Još uvek verujem da, bez obzira što to naravno produžava terapiju, terapeut ne sme koristiti nikakve verbalne provokacije (na ivici povrede), kako bi postigao svoj cilj. Klijenta moramo dovesti u psihičko stanje da svesno u jednom trenutku odustane od odbrane i prepusti se nekom svom bolu. Naravno da to može da potraje i da su otpori veliki, ali to nije razlog da se radi drugačije. Čemu tolika žurba na strani terapeuta. Ako se klijentu žuri, on će požuriti.
          Imamo klijente koji su čuli za ovaj način rada, čitali neke knjige i žele da odmah skoče u svoje "rane jade". Ne ide, jer kada krenemo na taj "put unazad" ne možemo preskočiti godine, ponekad i decenije onoga što se dešavalo od detinjstva do danas. Kada klijent oseti taj problem, on može nesvesno početi da glumi da je u bolu zbog nečega što mu se dešavalo pre 20-30 ili 40 godina. Ovo je odavno primećen fenomen kod klijenata koji su dovoljno intuitivni i inteligentni da znaju da su koreni njihovih problema u ranom detinjstvu, ali hoće da stignu do njega prečicom, preskačući sve drugo. Nema preskakanja.
Klijenti imaju tendenciju da preskaču dve stvari: svoje sadašnje probleme (probleme novijeg datuma) i osećanja u vezi svog savetnika (terapeuta). Kao da je lakše baciti se na neke daleke teme i ljude, nego na ono što nam je pred nosom, ovde i sada. Možemo reći da je to jedna vrsta psihološke odbrane. Na primer, klijent može da bude invalid posle saobraćajne nesreće od pre dve godine, međutim, on na početku tretmana to potpuno preskače i hoće da priča o traumatskoj sceni na uzrastu od dve godine, sceni za koju predpostavlja da je mnogo uticala na njegov kasniji razvoj. Greška! Psiholog ovo mora da primeti i vrati klijenta na skorije teme. Dok ne istraži i izrazi svoja osećanja u vezi svoje invalidnosti, vrata osećanja za tu ranu traumu će biti zatvorena. Ono što gotovo automatski otvara vrata za dublje bolove jeste očišćen prostor od bolova kasnijeg datuma. Slično važi i na relaciji moj terapeut-moji roditelji. Ako klijent nije svestan svojih osećanja prema terapeutu, ignoriše ih i prećutkuje, time sebi u mnogome otežava kontakt sa osećanjima prema roditeljima. Neuroza je bolest koja nastaje u odnosu između jedinke i drugih bića. Ono što smo postali u odnosu sa roditeljima koristimo u kasnijim odnosima. Jer ljubav ide dalje, ona se prenosi sa jednih nam važnih osoba na druge. Najčešće od roditelja na bračnog druga i decu. Ona silina osećanja prema roditeljima (pozitivna i negativna) se kasnije samo prenosi na partnere i decu. Ljubav prema roditelju je tu, ali nema više onu žestinu (biti ili ne biti). Ta žestina se prenela na druge "objekte ljubavi". Jedan od objekata ljubavi postaje i naš savetnik ili terapeut. Jedan od direktnih kanala ranih osećanja zavisnosti vodi od roditelja do našeg pomagača (lekara, savetnika, poslodavca, terapeuta). Zato je "kraljevski put" do osećanja iz detinjstva upravo odnos sa našim pomagačem (terapeutom). Preskočiti taj nama sada važan odnos u sada i ovde, znači otežati sebi put do ranih sećanja. To je jedno od najvažnijih Frojdovih otkrića: put do ranih sećanja vodi preko naših osećanja prema terapeutu. To je učenje o transferu (prenosu) i zato se radi analiza prenosa u psihoanalizi. Međutim, u ovom našem načinu rada, fenomen transfera se ne koristi da bi se analizirao, pogotovu ne da bi se analizirao po psihoanalitičkoj teoriji, zato što je ona prilično netačna (po mom skromnom mišljenju). Fenomen transfera se koristi kao podsetnik na osećanja koja su postojala prema drugim ljudima sa ciljem da pomognu klijentu da ih sada doživi, tj. doživi osećanja vezana za te odnose. I teorija odnosa sa roditeljima je ovde drugačija. Mislimo, slično kao Džanov, da je problem bio u tome što su neke bazične dečje emocionalne potrebe bile nezadovoljene, da se one ne mogu naknadno zadovoljiti, ali se mogu doživeti (odžaliti kao u procesu žaljenja za izgubljenom osobom). To su potrebe deteta da bude voljeno, maženo, paženo, da ga tretiraju sa poštovanjem, da oseti da je dragoceno, da mu pomažu u razvoju, podučavaju ga raznim granicama u odnosima sa drugim ljudima, da atmosfera u kući bude vedra, da ima igre, smeha, šale, itd. Ma koliko ovo jednostavno zvučalo, Frojd to nikad nije rekao takvim ili sličnim rečima.
          No, da se vratimo mi na našu temu iz naslova. Prepreka do osećanja može biti i velika količina bola koju klijenti nose u sebi, tolika količina bola koja je prosto njih anestezirala. Duško Radović je rekao otprilike: Koliko je strašno moralo biti, kada se ni plakati nije moglo. To je to. Ovi klijenti žive zapravo u stanju hroničnog šoka, iako taj šok ne mora biti i najčešće nije rezultat jednog traumatskog događaja, već decenijama akumuliranog bola. To su klijenti koji su bili sistematski i često nedramatično ponižavani, poništavani, vređani, gurani u stranu i/ili tučeni. Oni kao da nose u sebi bure baruta i postali su vrlo oprezni, znaju da šta bi mogla da uradi samo jedna mala iskra osećanja. Sa njima se mora raditi strpljivo i dugoročno na dva cilja: popuštanje unutrašnje napetosti i omekšavanje zidova tog bureta baruta.
Još jedan uočeni problem je osobina nekih klijenata (češće ženskih) da se prazne opširnim i zamršenim pričama. Njima nedostaje ono što muški klijenti više imaju, a to je direktno usmeravanje na glavne bolove (makar to radili brzopleto, tvrdoglavo, netaktično, prerano...). Ženski klijenti su skloni da pletu previše komplikovani verbalni materijal, a mi terapeuti nemamo uvek dovoljno odlučnosti da ih često prekidamo i preusmeravamo, nego ih puštamo da se "isprazne", a to je često neproduktivno.

Коментари

  1. zanimljiv posljednji odlomak :).
    napokon jedan pristup u psihologiji koji ne "pili" i ne zvuči fanatično.
    i ovo o roditeljima je zanimljivo. mnogi muškarci će se lakše snalaziti sa ženom koja ima slične načine komunikacije, interese, navike i reakcije njegovoj majci. što je i logično: ako je majka njegovala u obitelji poticanje na razgovor, razmišljanje, izražavanje emocija, ljubav prema glazbi, muškarcu će biti poprilično teško snaći se
    sa ženom koja u kući želi stalnu tišinu ili ne podnosi emocionalnu otvorenost.

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови