ZAŠTO JE VAŽNO VRAĆATI SE U PROŠLOST U PSIHOTERAPIJI I KAKO TO RADITI DA BUDE LEKOVITO?
Otkrivajuće
psihoterapije - od ranog Sigmunda Frojda (Sigmund Freud), preko Artura Džanova
(Arthur Janov) do Frensin Šapiro (Francine Shapiro) - sugerišu da je za pravo
izlečenje od nekih psihogenih trauma neophodno pomoći klijentu/pacijentu da se
- uz pomoć određenih tehnika - vrati u prošlost i (ponovo) proživi one događaje
i doživljaje koji su izazvali simptome. Ta ideja o lekovitom dejstvu (ponovnog)
proživljavanja trauma je iz različitih izvora i različitim putavima postala deo
opšte kulture i ona već dugo koegzistira sa suprotnom idejom o tome da se ne
treba baviti prošlošću, da "šta je bilo bilo je" i "čačkanje po
prošlosti" može biti opasno. Te dve ideje su u oblasti psihoterapije
dobile svoj izraz u podeli psihoterapijskih škola, najgrublje rečeno, na "otkrivajuće" i
"pokrivajuće". Otkrivajuće psihoterapije dopuštaju mogućnost, pored
ostalih klijentovih "otkrića" da on/a otkrije i potisnute bolne
emocije vezane za neke traumatske sadržaje, dok pokrivajuće psihoterapije
sugerišu da se bavljenje prošlošću može izbeći i da se sve to što je bilo može
"prekrečiti" nekim novim i pozitivnim bojama, po klijentovoj jželji.
Ali da
pređemo na ključno pitanje (ponovnog) proživljavanja traumatskih scena kojim se
bave otkrivajuće psihoterapjske metode: Zašto je to neophodno? Zar ponovno
pričanje i doživljavanje trauma nije "retraumatizacija" klijenta?
Koncept retraumatizacije koriste i oni koji su protiv toga da žrtva nasilja
puno puta mora da priča šta joj se desilo, pred različitim komisijama u okviru
policijsko-istražiteljsko-sudskog sistema. Argument je upravo taj da se
vraćanjem u prošlost i višestrukim obnavljanjem sećanja na traumu žrtva na neki
način kažnjava i retraumatizuje. Zar to nije slučaj i sa klijentom u
psihoterapiji?
Zagovornici (ponovnog) proživljavanja traume
kažu da u bezbednoj sredini, u prisustvu terapeuta u koga je klijent stekao
poverenje, klijent se (ponovnim) proživljavanjem trauma zapravo oslobađa njenog
patogenog dejstva. Kako? Možda tako što klijent po prvi put svesno doživljava
neke važne delove tog iskustva, npr. neke emocije koje su tada bile pokrenute,
ali su zbog njihove velike neprijatnosti
bile prekinute i potisnute (rani Frojd). Možda tako što energija reakcije na
traumu nije bila ravnomernije raspoređena po celom mozgu, pa bi tehnike
bilateralne stimulacije mozga (pokreti očiju levo-desno kao u EMDR Šapirove) -
dok se klijent sve vreme intenzivno priseća same traume - ublažile oštricu traume
i omogućile redistribuciju energije traume u mozgu. Ili (ponovno)
proživljavanje traume leči tako što klijent konačno može da izrazi bol koji kao
dete nije mogao da izrazi jer je sada njegov psiho-fizički sistem jači nego
tada (Džanov).
S obzirom da
Emocionalni metod - koji je specifična integracija terapije usmerene na ličnost
Karla Rodžersa i primalne terapije Artura Džanova - pripada grupi otkrivajućih
psihoterapija, sada ćemo se usredsrediti na naš odgovor na pitanje koje je
predmet ovog teksta. Naime, mi smatramo da postoje više načina na koji se neko
može u sećanju vratiti na mesto traume. Izabraćemo dva glavna:
1) Osoba se određenim postupcima ili
tehnikama u sećanju vraća na traumu BEZ terapijskog efekta, čak i
retraumatizovana
2) Osoba se vraća na traumu SA
terapijskim, isceljujućim efektom
Razlika
između ova dva načina vraćanja u prošla neprijatna iskustva je u lošoj ili
dobroj pripremi za ovo „putovanje unazad“. Vraćanje na mesto uzroka problema,
ne garantuje samo po sebi da će se time uzrok otkloniti. Potrebno nešto uraditi
sam tim neprijatnim sećanjem, sa tom bolnom uspomenom, sa tim doživljajem,
stresom koji se dogodio "tamo i tada", da bi taj terapijski doživljaj
imao lekoviti rezultat.
Ako nema
pripreme, ili je klijent loše pripremljen za ponovni "susret" sa
starim stresom, ne može se očekivati ništa dobro. Neki ljudi se spontano sete
stare traume, imaju "flešbekove", sanjaju staru traumu, ili se
"tamo" vraćaju uz pomoć droge, hipnoze, tehnika dubokog disanja, ili
nekog drugog načina, ali ne dolazi do efekta razrešenja, isceljenja, tj. nema
terapijskih efekata takvih vraćanja. To kažu i oni sami, a to je i utisak
okoline. Štaviše, ti ljudi ili klijenti počinju da izbegavaju da to ponovo
rade, počinju da se plaše takvih "regresija", i zauzimaju stav da
"ne treba čačkati po prošlosti" i buditi "duhove koji
spavaju".
Da bi osoba
ili klijent imao koristi od "vraćanja na stare rane", to vraćanje ne
sme biti puko obnavljanje sećanja na isti događaj ili ponovno proživljavnje
istih misli i osećanja koja su postojala u originalnoj traumi. Jer to nema
nikakvog smisla. Terapijski doživljaj mora uključivati još nešto drugo osim
sećanja na originalnu traumu (bez obzira na kom uzrastu je ona nastala). To "još
nešto drugo" se formira tokom pripreme klijenta za vraćanje u stari bol.
Jedan deo
tih priprema se odigrava bez svesnog napora od strane klijenta i terapeuta i
sastoji se tome što osoba/klijent živi zdravo, zadovoljava potrebe odrasle
osobe, radi zrele stvari, obrazuje se, ide ka nezavisnosti od drugih osoba, radi
nešto, traži načine da zaradi novac, osamostaljuje se od roditelja, putuje,
druži se, ima ljubavnog partnera (partnere), ispunjava neke svoje snove, širi
svoje vidike, nastoji da gleda život, ljude i sebe iz različitih uglova, ne
boji se da izađe iz loših odnosa, ume da se opusti i ima slobodno vreme, itd.
Drugi deo
tih priprema odvija se svesno u okviru terapijskog odnosa: klijentu se
obezbeđuje prostor i vreme koji su posvećeni njegovim terapijskim potrebama,
uči da ima nekog (terapeuta) koji ga pažljivo sluša, koji je fokusiran na
njega, koga interesuje njegov životni put, koga interesuju i poštuje njegove (klijentove)
misli, osećanja, brige, strahove, gubitke, stid... Klijent uči da se život
sastoji od pozitivnih i negativnih iskustava i da su njegova neprijatna sećanja
deo tih neprijatnih iskustava, ali da je u životu bilo i biće i pozitivnih
iskustava, koje ublažavaju valencu, tj. snagu tih negativnih. Terapeut uči
klijenta da obrati pažnju na ono što se nalazi iz samih neprijatnih iskustava.
Na primer, iza gubitaka se nalazi potreba za povratkom onog što je izgubljeno
ili za osobom koja je izgubljena. Iza stida je potreba za prihvaćenošću osobe
onakva kakva jeste. Iza griže savesti je potreba za oproštajem od strane osobe
koju smo povredili. Iza doživljene uvrede je potreba za nežnošću, blagošću,
strpljenjem, obzirom, itd.
U svari, iza
svih neprijatnih doživljaja, stresova, trauma, povreda, gubitaka, stida, griže
savesti... nalaze se naše potrebe. To su potrebe (beba, dece, mladih ljudi i
odraslih ljudi) za nežnošću, dodirom, strpljenjem, pažnjom, ljubavlju,
poštovanjem, saosećanjem, slobodom, itd.
Da bismo
podigli veliki teret, potreban nam je oslonac i poluga. Da bismo se oslobodili,
potrebno nam je da spoznamo nužnost. Da bismo bili slobodniji u nepoznatom
gradu, potrebna nam je tačna mapa. Da bismo spoznali sebe objektivnije,
potrebni su nam drugi ljudi. Da bismo svoje roditelje videli objektivnije,
potrebno nam je da se odvojimo od njih i osamostalimo. Da bismo mogli da
odžalimo nekoga, potrebno je da on definitivno ode.
Bebe mogu
mnogo da plaču zbog gladi, bola, ostavljenosti, i drugih nelagodnosti, ali to
ne znači da one plakanjem zaista razrešavaju svoj bol. Mali dečak može mnogo da
plače pošto ga je majka jako izgrdila, otišla u drugu sobu i neće da priča sa
njim. Dečak neutešno i dugo plače. Da li mislite da tim plakanjem dečak
razrešava svoj stres i bol? Ne. Dužina, učestalost i jačina plakanja ne znači
nužno i razrešenje bola. A sad zamislite nastavak ove scene sa dečakom i
majkom: majka se vraća u sobu, prilazi detetu koje još uvek plače, zagrli ga i
kaže npr. "Izvini, preterala sam!"
Dečak ponovo kreće da plače, grleći majku. Da li je to isto plakanje kao
ono malopre? Ne. To su dva suštinski različita plakanja, iako izgledaju slično.
U oba slučaja, mali dečak je lio suze, ali ono što se dešavalo u njegovoj duši
su bila dva suprotna psihološka procesa. Dečak je najpre doživljavao da je loš,
da je neprihvaćen i odbačen. To je bilo, nazovimo ga, "zatvarajuće
plakanje". Dečak plače, a njegova duša se zatvara. Posle, kada je majka
došla u njegovu sobu, sela pored njega, zagrlila ga i rekla mu "Izvini,
preterala sam!", dečak je opet plakao, ali u njegovoj duši se dogodilo jedno
opuštanje, otapanje stresa, doživeo je da je dobar, da je prihvaćen i njegova
duša se ponovo otvorila za majku i njenu ljubav. Najpre je dečak lio "suze
očajnice", a posle, "suze radosnice".
"Suze
očajnice" često prate neprijatne životne događaje, stresove i traume. Gore
od toga su samo toliko jake traume da se mi "zaledimo" i uopšte ne
reagujemo. To je stanje šoka. "Suze radosnice" se obično smatraju
zanimljivim psihofizičkim fenomenom, koji se ponekad dešava, obično kada neki
sportista pobedi, ili neka devojka bude proglašena pobednicom na izboru za
"mis" lepote.
Međutim,
fenomen "suza radosnica" ima i druga izdanja i oblike koji nam
otkrivaju svoju mnogo veću dubinu i značaj.
Suze radosnice
se zapravo javljaju onda kada je - posle duge i teške borbe - dobro pobedilo
loše, kada je ljubav pobedila bol, kada je veliki napor i trud doveo do uspeha,
kada je pravda pobedila nepravdu, kada je sloboda pobedila ropstvo, itd. To su
obrasci koje koristi i Holivud da rasplače gledaoce. Ali, pobeda ljubavi nad
bolom se dešava i na još jednom mestu, a to su psihoterapijske ordinacije u
kojima je došlo do velikih duševnih razrešenja i isceljenja duše.
Kod velikih
psihoterapijskih uspeha uvek se dešava ista stvar: posle duže borbe (realnog i
nerealnog ja) klijent se vraća na mesto svojih trauma i na tom mestu on ne
ponavlja isto što je tada doživeo, a to je da je bol privremeno pobedila ljubav
u njemu (otud neuroza kao simptom nečeg nerazrešenog), već klijent sada na
istim mestima svojih trauma uspeva, uz pomoć terapeuta i pripreme, da omogući
ljubavi u sebi da pobedi bol.
Da bismo konačno
pobedili nešto što je ranije pobedilo nas, mi moramo postati jači od tog nečeg.
Besmisleno je izazivati sukob sa onim što nas je već jednom pobedilo (stare
traume), ukoliko nismo sigurni da smo mi sada postali jači. Da bi se klijent
ponovo suočio sa starim neprijatnostima i traumama, ljubav u njemu sada mora
biti veća od tog bola u njemu. Ljubav u klijentu (stvorena zdravim razvojem,
pozitivnim doživljajima i zadovoljenim potrebama...) ima moć da istopi svaku
traumu, svaki bol ranije doživljen i zapamćen. Kao što zagrljaj one majke, iz
našeg primera, ima moć da topi stres proizveden nekoliko minuta ranije u duši
njenog sina, tako isto novo izgrađena ljubav u klijentu (širi pogled na svet,
osamostaljenost, pozitivni doživljaji...) ima moć da u terapiji istopi bol
(stresove, neprijatne doživljaje, traume...) koji su mu se u životu nakupili.
Ne odjednom, već jedan po jedan.
Uspešna
psihoterapija otkrivajućeg i katarzičkog tipa je, ma koliko to čudno zvučalo,
zapravo jedan specifični oblik fenomena "suza radosnica". Zato u
psihoterapiji generalno bolje prolaze inteligentne, osećajne i osamostaljene
osobe. One su se nekako izvukle iz bezizlaznog i zavisnog položaja žrtve koja
uči jedino kako da se navikne na novi udarac i novi bol i sada mogu da se
okrenu iza sebe, okom spoljnjeg posmatrača gledaju na tu svoju raniju poziciju
i već samim tim imaju osećaj pobede.
Mora se
izaći iz "modusa preživljavanja" i ući u "modus oporavka"
da biste uopšte mogli da sa pobedonosnim osećajem doživite ono što ste
preživeli. U stvari, uspešni klijenti su već unapred uspeli u psihoterapiji,
oni to osećaju i psihoterapijski procesom samo finaliziraju ono što su već u
sebi uradili: postali su jači od svog bola koji nose u sebi.
Prema tome,
najkraći odgovor na pitanje u naslovu teksta je ovaj: Važno je vraćati se u
prošlost u psihoterapiji da biste spremni, jači i sa više ljubavi u sebi, ovog
puta pobedili ono (bol) što vas je tada privremeno pobedilo i stvorilo neurozu !
Po meni, ovo
je ključna tema svakog psihološkog lečenja, svake psihološke pomoći, svake
psihoterapije. Može se još pisati, ali da ostavimo nešto i za kasnije.
www.emocentar.com
Коментари
Постави коментар