ILUZIJA DA SE RODITELJI MOGU PROMENITI

Ima klijenata koji, inspirisani terapijom, dobiju želju da kažu "neke stvari" svojim roditeljima, da pokrenu neke zajedničke teme iz prošlosti, da pokušaju da ubede roditelje da su grešili. Ovo može da bude i rezultat nesporazuma zbog korišćenja tehnike "direktnog obraćanja" u terapiji. Naime, ukoliko terapeut propusti da kaže klijentu da se "direktno obraćanje" koristi samo u seansi, klijent može doći u iskušenje da je koristi i u realnom odnosu sa roditeljima. Nikada klijentima ne preporučujemo da se van seanse obraćaju roditeljma sa ciljem razrešavanja njihovog dugogodišnjeg odnosa. To je vrlo rizično i vrlo verovatno osuđeno na neuspeh, ako ne i novi sukob sa roditeljima, što je neka vrsta retraumatizacije. Ideja da će vaši roditelji, sada kada ih suočite sa onim što ste shvatili u terapiji, konačno shvatiti da su grešili je iluzija. Uopšte, to hronično okrivljavanje roditelja za sva vaša nezadovoljstva nije zdrav duševni pokret i on znači da niste u potpunosti shvatili ideju pristupa usmerenih na osećanja, kao što je i emocionalni metod. Nije stvar u tome da ćete vi, sa dovoljno ubedljivim argumentima, konačno uveriti roditelje da su grešili i naterati ih da se pokaju, već je ideja da, tokom tretmana, osvestite svoje povrede i frustracije, i sve ono što niste dobili što vam je trebalo osetite i doživite kao gubitak. Ono loše što nam se dešavalo u prošlosti, bez obzira šta je to, može se razrešiti samo kao gubitak i nikako drugačije. To ću verovatno još puno puta ponavljati svojim edukantima i klijentima, jer je ta želja da ubedimo nekoga ko nas je povredio (a ponekad se radi o hroničnim uvredama, zanemarivanju i omalovažavanjima) da je kriv i da treba da ispašta zbog toga - jedna jaka alii nerealna želja, posebno kada se radi o bližnjima. Dinamika međusobnog povređivanja u porodici je složena i tu su članovi bili i u ulozi napadača i u ulozi žrtve, te tragedija nikada nije pojedinačna, već je tragedija uvek porodična, dotiče sve članove porodice, pa se čak proteže i transgeneracijski. Zato, u svakom zdravom katarzičkom, razrešavajućem doživljaju klijenta, ono kada se klijent dobro isplače i posle oseća sjajno, postoji osećaj da je nešto izgubio, nije imao, ali nema ničeg optužujućeg u tom doživljaju, ničeg što demonizuje druge članove porodice. Osećaj sopstvene, ali i opšte porodične tragedije prati svaki razrešavajući individualni doživljaj bola u terapiji.

Коментари

  1. Meni lično ne pada napamet ni da ih ikada više vidim, a kamoli da im se obratim, tako da neću imati problem sa tom potrebom. U svakom slučaju je dobro ovo naglasiti, za druge.

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови