MOGUĆNOSTI PSIHOLOŠKE SAMOPOMOĆI

Možemo li sebi pružiti psihološku pomoć? U trenutnom nedostatku dobrog prijatelja ili psihologa, možemo li pribeći "uradi sam" taktici? Znamo da su poznati psihološki savetnici i psihoterapeuti "radili na sebi", vršili samoanalizu i samoterapiju. Zašto to ne bismo mogli i mi? Bar malo?
Tema je previše velika za ovu priliku, a i sve zavisi šta podrazumevamo pod "psihološkom pomoći". Proučavajući ovu oblast primetio sam da se ljudi menjaju uglavnom na tri načina: a) tako što odluče da uvežbavaju novu veštinu (npr. da budu odlučniji), b) tako što nešto uvide ("sad shvatam da sam nasilan zato što sam vaspitavan batinama", i c) tako što se suoče sa nekim bolnim osećanjem i isplaču ga ("priznajem, tužan sam i ona mi mnogo nedostaje"). Prema tome, to su uglavnom tri načina da i sebi pomognete: da sebe podržavate u nečemo što želite da postignete sa sobom, da povezujete delove svojih saznanja i otkrivate uzroke svojih postupaka i misli, ili da prepoznajete kada vam nadolaze neka bolna i dirljiva osećanja i da ih hrabro doživljavate, umesto da ih potiskujete.
Knjižare su pune knjiga koje pokrivaju pomenuti prvi pristup ("Kako pomoći sebi da...", "Moć podsvesti", "Kaluđer koji je prodao svoj ferari...", "Autosugestija", "Samohipnoza", itd.). Princip je isti: vežbate da pozitino mislite u smeru željenog ponašanja. U ovom pristupu nema hrabrog suočavanja sa svojim sećanjima i uspomenama, nema bola. Nije slučajno što iz ovog pristupa imate toliko puno literature, dok kada je reč o samopromeni uz pomoć uvida i doživljavanja bolnih osećanja, literature skoro da i nema. Verovatno je nekome i palo na pamet da napiše neku takvu knjigu, ali ti autori se ubrzo suočavaju sa svim teškoćama i moralnim dilemama pisanja instant priručnika te vrste. Jer, veoma je teško jedan vrlo intiman i dramatičan proces otkrivanja sebe, preispitivanja svog života i doživljavanja svojih bolnih istina spakovati u priručnik tipa "Budi sam svoj psiholog". Taj proces je isuviše ozbiljan, naporan, intiman, bolan i socijalan da bi se mogao napisati u obliku "uputstva za samostalnu upotrebu". Neuroza je rezultat određenih odnosa sa drugima (bižnjima), pa se i pomoć (ili izlečenje) takođe mora bazirati na realnom odnosu sa drugim (savetnikom ili terapeutom). S obzirom da je proces psihološke pomoći u samoj svojoj suštini socijalni događaj i da je potpuni laik u opasnosti da na putu "samopomoći" zaluta na hiljadu načina, ne možemo preporučiti psihološku samopomoć onima koji počinju. Iskusni psihološki klijenti su nešto drugo. Neophodno je određeno iskustvo u zajedničkom radu sa savetnikom ili terapeutom, pre nego što će klijent biti u mogućnosti da ponekad i bez fizičkog prisustva svog psihologa ima neke uvide ili sam prepozna i doživi neka svoja do tada nesvesna osećanja. Što više iskustva klijent ima u saradnji sa svojim savetnikom ili terapeutom, to postaje sve samostalniji u otkrivanju nesvesnih uzroka svojih problema i doživljavanju svojih do tada neprepoznatih osećanja! Ipak, potreba da nekome kažete šta osećate (a ne samom sebi) nikada potpuno ne prestaje. Valjda zato što smo i postali ljudi tako što smo pričali sa ljudima.

Коментари

  1. Jedan zanimljiv razvoj događaja: u poslednjih par godina u blogosferi se razvija fenomen umrežavanja ličnih blogova ljudi sa sličnim problemima, koji čestim anonimnim pisanjem iskazuju svoje priče, osećanja, probleme, a ljudi na različitim stepenima oslobađanja od istog problema komentarišu i time pomažu autoru bloga da "vidi" "stvarnost" što bolje. To je socijalan fenomen, a istovremeno metod "uradi sam." Recimo, postoje grupe blogova dece roditelja sa narcisoidnim ili graničnim poremećajem ličnosti, dece koja su na različite načine zlostavljana u prošlosti, itd.

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови