LJUBAV I ISCELJUJUĆI PROCES

Ljubav, verujem, ima svoju osnovu u ljubavi koju dete oseti u svom odnosu sa roditeljem (roditeljima). Doživljaj ljubavi koji ono ponese iz tog odnosa, uticaće mnogo na sve kasnije ljubavne odnose u njegovom/ njenom životu, uključujući i odnos prema ljubavnom partneru i svojoj deci. Verujem i da je u pravu Džin Lidlof (Jean Leadloff) kada kaže da deca imaju "urođena očekivanja", tj. ona očekuju da imaju određene doživljaje i da neke njihove osnovne potrebe budu zadovoljene. Slobodno tumačim ovu ideju i kažem da deca imaju urođeno očekivanje ljubavi koja im je potrebna da bi mogli da maksimalno ostvare svoje potencijale i budu zadovoljna ljudska bića. Džanov (Arthur Janov) je tvrdio i tvrdi da nezadovoljavanje dečijih emocionalnih potreba, tj. izostanak pokazivanja ljubavi, proizvodi bol (npr. imate majku koja vas stalno nešto grdi, a skoro nikad ne kaže da ste joj najvažniji na svetu) koji je toliko veliki da mi izgrađujemo vrlo jake i žilave odbrane od tog bola. Džanov, ali i Loven (Alexander Lowen) i drugi, dugo vremena su usmeravali svoje napore ka "razbijanju odbrana" (telesnih i psihičkih) da bi dospeli do tog bola. I što su odbrane i otpori bili žilaviji, oni su pojačavali napade na te odbrane, opravdavajući takvu agresivnu metodologiju prekom potrebom da se dospe do bola. Naravno da je korišćenje te grube metodologije bio jedan od glavnih razloga terapijskim neuspesima, koji su pravdani na različite druge načine. Inspirisan tom literaturom, i ja sam, tokom jednog perioda verovao da svaka povreda koju doživimo proizvodi jednu refleksnu odbrambenu agresivnu reakciju, koja se može potisnuti, ali se kad-tad mora u terapiji ispoljiti da bi bila neutralizovana. Odavno sam imao i uvid da "u stvari, nije potisnut bol, već ljubav", ali mi je bilo potrebno još nekoliko godina pre nego što sam shvatio da isceljujući proces ne trpi grubost. Ta spoznaja je postepeno sazrevala u meni i ona je odličan primer za to da je svakom uvidu potrebno neko vreme da bude "prorađivan". Uvid se javi, kao kada zasadimo seme nekog drveta, ali onda mora proći neko vreme pre nego što počnemo brati plodove sa tog drveta.
            Kakav uticaj na praksu ima uvid da "isceljujući proces ne trpi grubost" i da je "zapravo potisnuta ljubav, ne bol"? Veliki! Usmeravanje klijenta ka bolnim i neprijatnim sećanjima gubi prioritet. Prioritet dobija usmeravanje klijenta na ono što je bilo dobro u porodici, u odnosu sa majkom, u odnosu sa ocem, bratom, sestrom. Osvešćivanje tog pozitivnog, dobrog, tih snaga koje je pokazao klijent i članovi njegove porodice, cela porodica... bolje je od toga krenuti. Krenuti od one osobe koja je klijentu bila najveći oslonac u detinjstvu, od najlepših uspomena. Naravno da klijenti imaju tendenciju da pričaju o bolnim stvarima, ali bitan je ugao iz koga ćemo prići tim bolnim sećanjima. Velika je razlika da li klijent prilazi svom sećanju da ga je majka stalno grdila iz ugla svog osećaja besa, njene krivice, svetske nepravde u životu, potrebe za osvetom, ili iz ugla tihe radosti postojanja, uvida da je život poklon, iz ugla svih dobrih stvari koje je dobio u porodici, podrške drugih članova porodice koju je imao, itd. Promena fokusa je ovde od ključnog značaja. Na primer, ima klijenata koji ne žele da govore o lošim postupcima svog pokojnog roditelja. Osećaju jak otpor da govore "loše" o svom roditelju koji je umro. Pogrešno je da terapeut insistira na tome i proizvodi situaciju u kojoj klijent razume da mu terapeut sugeriše da treba da "ogovara" svog pokojnog roditelja. Ne, takvoj terapijskoj sitaciji se može prići iz drugog ugla, sa drugim fokusom, a to je taj pozitivni fokus, fokus naših potreba i ljubavi, i terapeut može reći: "Odlično, pričajte mi o Vašem pokojnom ocu. Kakav je on bio? Šta ste kod njega voleli? Šta Vam je dao? Po čemu ćete ga pamtiti? Na koji način Vam on danas nedostaje?"
             Fokusiranjem na ono dobro, na lepa sećanja, na dečije potrebe, na ljubav, umesto na neprijatna sećanja, bol, sukobe, itd, mi postepeno pomažemo klijentu da iskoristi sve dobro i pozitivno da se uzdigne iznad bolnih postupaka svojih bližnjih, da sakupi svu svoju ljubav i njome obuhvati svaki svoj duševni bol i istopi ga u njoj.
            

Коментари

  1. Fleksibilnost je super, i svakako ne mora svako da iskopava bolna osećanja, ali ima nas još kojima upravo to treba - koji smo navikli da o roditeljima mora uvek sve najbolje, da nas niko nikada neće tako i toliko voleti, i koji smo toliko duboko zgurali svaku negativnu pomisao o njima da je revolucionarno izraziti bilo šta slično, a osetiti takav uvid apsoluto zabranjeno. I onda se ne oseća ništa.

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови