ČETVRTI RODITELJ


Čitaoci koji nisu iz ove oblasti možda ne znaju da je knjigu "Treći roditelj" napisao prof. dr. Josip Berger početkom 80-tih, a naslov se odnosi na svakog psihoterapeuta. Naime, psihoterapeut je "treći roditelj" jer, posle uticaja koji su izvršili roditelji (obično dva roditelja) može da ima vrlo značajnu ulogu u formiranju ličnosti korisnika psihoterapije, klijenta.

Pokušaću sada da vam u sažetom obliku iznesem svoju ideju o četvrtom roditelju. Naime, terapeut je nesumnjivo potencijalno vrlo uticajna osoba za klijenta, ali su humanistički psiholozi najbolje opisali opasnost od preuveličavanja značaja terapeuta. Gledati u svog terapeuta kao autoriteta, slično kao što su klijenti nekada gledali svoje roditelje, učitelje, sveštenike, lekare i verovati da su ti ljudi važniji od njih samih, ili da oni mogu nešto uraditi i spasiti vas neke nevolje koja vas je snašla - u najčešće je pogrešno. Oslanjanje na autoritete više nego na sebe je, generalno govoreći, pogrešno. Zato su humanistički psiholozi i usvojili termin "klijent" umesto "pacijent" da bi istakli ravnopravnu ulogu klijenta i osnažili ga.

Prema tome, verovati da će vas psihoterapeut promeniti mimo vašeg učešća u tome, je pogrešno. Aktivna uloga klijenta je ključna. Ali ovo nije samo fraza - bukvalno je tako.

Ako izvršimo veliko sažimanje različitih uzroka neuroze i jedno uprošćavanje, ali pokušamo da ne ispustimo suštinu, možda bismo mogli da kažemo da neuroza nastaje kada roditelji ne pokazuju interesovanje za dete, ignorišu njegove emotivne potrebe, zahteve, poziv za bliskost, već ga još i povređuju, vređaju, odbacuju i sve to na veoma različite načine. Roditelj nekoga ko je postao neurotičan, kao da kaže:"Kao tvoj roditelj, tražim od tebe da radiš ono što ti kažem, da me slušaš. Ja moram puno da radim, nemam mnogo vremena za tebe. Neću ja tebe da slušam, nego ti mene. I ne mogu da se igram sa tobom, prerastao sam to. Imam mnogo svojih briga, tako da me nemoj opterećivati raznim svojim zahtevima. Nije potrebno da te grlim i ljubim jer se podrazumeva da te volim, osim toga, život je surov, bolje je da malo ogrubiš. Ako me, pak, ne slušaš, to me jako ljuti, mogu i da pobesnim, a onda moram i da te bijem, jer imam pravo na to, ja sam te rodio. Ili ćeš biti kakav ja želim da budeš, ili ću te prezreti!"

Ako je ovo bila neizrečena dugogodišnja roditeljska poruka, gotovo da nema deteta koje je nije "progutalo", tj. pounutrilo. Ključni momenti su oni kada dete negde duboko u sebi gubi kontakt, tj. prestaje da čuje svoj glas i oseća svoju pravu reakciju na takvu roditeljsku poruku. Drugim rečima, dete, pošto nema oslonac u sebi, nema moć kritičkog razmišljanja, prestaje da sluša svoj unutrašnji glas i prestaje da oseća svoju pravu reakciju na roditeljsku poruku, već poveruje u nju. Kada poveruje u takvu poruku, ono gubi kontakt sa sobom, sa svojim pravim osećajima i osećanjima, zaboravlja ih i počinje da prihvata poruku koja u stvari kaže da ono nije mnogo važno, da ono što ima da kaže nije mnogo bitno, da njegove potrebe i zahtevi nisu značajni, da ono nije mnogo interesantno, da zagrljaji i dodir nisu bitni, da drugi imaju pravo da viču na njega i da ga vređaju i da mogu čak i da ga biju, ako nije dobro.

Zato nema izlečenja dok god klijent, uz terapeutovu pomoć, ne uspe da se vrati nazad do svog pravog Ja, čuje svoj pravi glas i oseti svoja prava osećanja: "Ja se nisam rodio da bih nekog slušao. Mnogo mi je važno da ti (mama, tata) provodiš vreme sa mnom, da pričaš sa mnom, da se igraš sa mnom, da mi objašnjavaš svet. Zagrli me, ne mogu bez toga, budu blag prema meni, to mi je mnogo važno, budu strpljiv sa mnom. Mnogo mi je teško kada vičeš na mene i vređaš me, a svet mi se ruši kada me biješ. Molim te, voli me!"

Klijent u sebi mora postepeno izgraditi tu instancu "četvrtog roditelja", uz pomoć "trećeg roditelja" (terapeuta) i onda osetiti bol gubitka svega onoga što nije emotivno dobio. Zato u emocionalnom savetovanju veliki značaj pridajemo prepoznavanju i doživljavanju osećanja i neipunjenih emotivnih potreba. Pošto se radi o izgubljenoj ljubavi, plakanje je vrlo često i verovatno nezaobilazno u procesu isceljenja.

Коментари

Популарни постови